Gospodarstvo Ivankova od odlaska Turaka do osnivanja Vojne granice

Turska uprava uspostavila je timarsko-spahijski sustav kao poseban oblik feudalizma prilagođen turskom osmanlijskom vojnom ustroju. Svu obradivu zemlju, prema ovom sustavu feudalnih odnosa, turska vlast dijeli na feudalne posjede većega ili manjeg opsega. Međusobne odnose posjednika i kmetova (raje) uređuje središnja vlast. Cijeli sustav se temeljio na maksimalnom gospodarskom opterećenju kmetova jer je to bio i uvjet opstojnosti turskoga vojnog ustroja.

Blagodati podneblja omogućavale su raznovrsnu i bogatu ratarsku proizvodnju. Sijalo se žito. ječam, raž proso, zob, leća i raznovrsno povrće (pa i bostan). Zemlja se orala plugom. Područje je obilovalo stokom. govedima, svinjama, konjima, ovcama i kozama i peradi. Držale su se pčele, obrađivali voćnjaci i vinogradi.

Za razvitak gospodarstva značajan je ulaz trgovaca i obrtnika iz raseljenih trgovišta koji su računali na mirniji život i povlašten položaj u većem naselju. Turska državna organizacija odmah je u početku pogodovala tome staležu kao nosiocu civilizacije i prometaču nacionalnog bogatstva. Broj trgovaca i obrtnika se kasnije uvećava dolascima sa strane.
Sačuvan je opis Ivankova iz 1702. godine iz kojeg se može djelomično rekonstruirati slika ivankovačkog gospodarstva u tursko vrijeme. U njemu je zabilježeno kako postoji stari voćnjak na uzvišici i ostaci vinograda.

Gospodarstvo Ivankova u Vojnoj granici

Ustroj Vojne granice u velikoj mjeri utječe na ustroj cjelokupnog života, pa tako i gospodarstva, čiji su temelj poljodjelstvo i stočarstvo. Vojna vlast neposredno vodi brigu o radovima oko održavanja i uređenja sela i polja. U uređenje polja spada: podizanje i održavanje ograda, kopanje i čišćenja kanala, sječa suhih i sadnja mladih stabala pored puteva.

Poljodjelstvo

U dobro sačuvanim arhivskim podacima o poljodjelstvu, za Ivankovo možemo iznijeti niz podataka koji govore o ondašnjem stanju poljodjelstva ali i o mnogim drugim segmentima života seljaka garničara. Najstariji sačuvani podaci o prinosima žitarica i stanju seoske žitnice potječu s kraja dvadesetih godina XIX. stoljeća. Budući da je u zimskom razdoblju vrlo često nedostajalo hrane, sela su imala općinske žitnice (u selu su to zvali "žitnjak"; Gemeinde Magazin) iz kojih su seljaci pozajmljivali žitarice, a nakon žetve, sljedeće godine vraćali dug. 0 tome su se vodile vrlo pedantne evidencije iz kojih se vidi da je hranu ponekad uzimalo skoro cijelo selo.

Voćarstvo

Voćarstvo je potkraj dvadesetih godina XIX. stoljeća bilo slabo razvijeno, premda je svaka kuća imala nekoliko stabala voćaka, ali seljaci nisu bili zainteresirani za veću proizvodnju. Najviše je bilo šljiva, koje, prema izvješću iz 1830. godine nisu mogle donijeti veći prihod jer su šljivici bili zapušteni, pa ni prihodi nisu mogli biti značajni (zanimljiva je konstatacija da se u kućama rakija malo pila). Pukovnija je naredila satniji da zasadi voćnjak od 600 m2 s tri table divljih jabuka i krušaka i isto tako 81 komad divljak (ne kaže se kojeg voća). Vojne su vlasti pokušavale voćarstvu dati značajnije mjesto u seoskom gospodarstvu. pa su i u školama dječaci učili uzgajati i obrezivati voćke, ali su seljaci teško prihvaćali inovacije.

Stočarstvo

Stočarstvo je, uz ratarstvo, bih iznimno važna grana gospodarstva zbog prehrane, svakodnevnih radova i ratovanja. Satnija je vodila brigu o količini i kvaliteti stoke i nastojala povećavati njezin broj, a isto je tako vodila brigu (i evidenciju) o količini prikladnih staja za ishranu stoke. Godine 1827. u satniji je postojao sljedeći broj staja s jaslama i 1jestavama iznađ jasala (gornje jasle). Ivankovo 144, Retkovci 63, Vođinci 56, Novi Mikanovci 25 i Stari Maikanovci 72.

Stokom se trgovalo na povremenim marvinskim (stočnim) sajmovima, koji su u Ivankovu imali dugu tradiciju i koja se održala sve do početka 70-tih godina XX. stoljeća. Preko ljeta stoka je pasla na seoskim pašnjacima. Postojala su tri velika seoska pašnjaka: Slatine, Gorjanski rit i Pavića stan te tri čorde. Pastiri su prema dugogodišnjoj tradiciji birani na jednu godinu prvoga dana iza Nove godine.

Obrt

Obrt je u Vojnoj granici bio slabo razvijen, jer se graničari, zbog raznoraznih dužnosti prema vojnim vlastima, nisu mogli baviti obrtom. Tako je početkom XIX. stoljeća u Slavonskoj granici na 95 ljudi dolazio jedan obrtnik, a u feudalnoj Hrvatskoj jedan obrtnik dolazio je na 89 ljudi. U drugoj polovici XVIII stoljeća formirana su cehovska udruženja obrtnika i u Vojnoj granici, koja su graničarske obrtnike izjednačila s obrtncima u cijlom carstvu, što je značilo da, uz graničarske vlasti, i cehovi mogu podjeljivati majstorsko pravo. Učenje obrta bilo je dozvoljeno samo onim ganičarskim dječacima koji, zbog nekog fizičkog nedostatka, nisu bili sposobni za vojsku. U pravilu obrtom su se bavili doseljenici iz drugih krajeva, a jači zamah obrta u Vojnoj granici nastat će tek u drugoj polovici XIX. stoljeća.

Prvi podaci o broju obrtnika u ivankovačkoj satniji sačuvani su iz 1830. godine kad je cijela satnija imala samo 5 obrtnika u komercijalnom režimu i 7 obrtnika u policijskom režmu, a većina su bili u Ivankovu. U prvoj skupini bili su u Ivankovu 2 lončara i 1 izrađivač konjske opreme (hamova), u Starim Mikanovcima kolar i opančar (Opankenmacher). U drugoj skapini u Ivankovu su postojala 2 bačvara, bravar i 2 krojača, u Starim Mikanovcima bačvar i u Retkovcima krojač

*GOSPODARSTVO IVANKOVA, Stjepan Hrženjak, Marko Landeka, Monografija Ivankovo 2003.